Imala sam 19 godina kada smo poceli vezu onda je on otisao u vojsku a zabavljali smo se tek mjesec dana.
Nekako smo uspjeli odrzavati vezu iako smo bili 181 kilometar udaljeni i dok je on bio tamo saznala sam da imam neizljecivu bolest i prekinula sam s njim kako bi i njega rijesila te patnje.
Ali on je bio uporan i nije zelio da me ostavi nego je dosao da zivi u grad u kojem sam i ja,zatim smo se uzeli a nista nismo imali kupili smo 2 tanjira,2 kasike i uselili se u prazan stan.
Onda nikako nisam mogla da zatrudnim i mislila sam da necemo moci imati djece,on nije nista radio i poceo je da se pomalo bavi keramikom.
Danas on ima svoju gradjevinsku firmu,stan smo kupili i jos plus kucu imamo ali sto je najvaznije i bitnije od svega toga je da imamo dvoje djece nasa dva andjela kcerku i djecaka i sada sam u 7 mjesecu trudnoce opet nosim djecaka.
Ljudi najvaznije je da se ne predajete i ne ispustate ljubav tek tako.
Nema komentara:
Objavi komentar